Slika ne prikazuje, nego kazuje. Ona je "živa riječ" kazivanja umjetnosti slikarstva. Umjetničkim djelom ne nalazimo se "pri" nečemu, nego "jesmo"-"što" djelo umjetnosti iznosi na vidjelo. "Jesmo" što nikada prije nismo bili, niti ćemo ikada poslije biti. Jer, stalno nas umjetnost baca u nepoznato i nedoživljeno. Zatiče nas nespremne za drugačije i neobično, a kamoli za tajnovito. Ali. ne čudi, jer NOVUM umjetnosti jest quod quid erat esse/ono što bijaše biti/, ono što je starije od starog. Novo nadilazi staro na obje strane: unazad i unaprijed; bijaše što će biti! Takovo je novo sucus. snaga umjetničkog kazivanja. "Što" je staro, a "kako" uvijek novo-umjetnosti. Novo je jače što je prikazano starije!

U odnosu spram simbolike lika Isusa Krista u kršćanstvu, umjetničko djelo koje iznosi na vidjelo lik Sina Božjega nije simboličko! Iako Isus Krist nije samo SYMBOLON onoga što religija želi /po/kazati, ipak se uglavnom tako razumijeva. Ako u religiji, vjera u Isusa Krista nadmašuje njegovo prikazivanje u umjetnosti / slikarstva/, u umjetnosti pak djelo umjetnosti nadmašuje vjeroučenje kršćanstva. Zapravo, "u" umjetničkom djelu na djelu su oba "svjetonazora". Jedno se pomoću drugoga gradi. Odatle tolika snaga djelima umjetnosti koja prikazuju ono religijsko. Odatle snaga religijskom otjelovljenom pomoću umjetnosti.

Užas smrti i tolike nevolje u smrtnoga čovjeka /kao da mu smrt nije dovoljna/, svejedno se trpe i podnose, u religiji-molitvama i žrtvama, nošenim i nadahnutim vjerom u vrhunsko božansko biće. u umjetnosti - ljepotom istine o čudu življenja, ma koliko čudo bilo tajnovito a življenje trajalo kratko, koliko ljepota tužna bila, koliko istina boljela. Zar je život nešto drugo negoli raspeće između dobra i zla - križ vremena i prostora gdje se konačno sastaju zlo i dobro, u vječnom miru smrti. Ciklus kiborga Nenada Opačića toliko se puta zatvorio i otvorio novim krugovima: "Željezničari" /1972/. "Lokomotive" /1973/, "Otpad" /1976/, "Mrtve prirode" /1978/,"Signali" /1982/."Ples kiborga" /1984/. "Aqua--kiborzi" /1988/. "Corpus Christi" /1991/. Jer. svaka se /s/misaonost otvarajući zatvara-zatvarajući otvara pripadajućem vremenu-prostoru vlastita misaona i životna obzora. U ovome ciklusu strojo - čovjeka misao slikara poseže za znakom univerzalnim / znakom=simbolom jednoga svijeta/, prikazujući u općem pojedinačno, kroz dramu svakoga od nas! Drama se zbiva u zamišljenosti onih koji misle nad sudbinom čovjeka. A misao, teška kao zemlja, prisutna poput neba koje miruje nad nama-šuti tišinom mudrosti, kao sila teža. Osjećamo je. ali ne znamo što jest. Poput filozofije i slikarstvo nas upozorava: "Koja je bojazan danas veća, nego bojazan od mišljenja?"! Jer samo "mišljenje" /jedno te isto u svakolikoj raznolikosti/ vidi i iznosi na vidjelo smisao-besmisao opstojanja jedine smrtne životinje /animal mortale/-koja misli. Misli svoju smrt!

Raspeće života i smrti! Iza toga ne postoje riječi, ne postoji ništa više!

Đuka Opačić

U danima bestijalnog rata, kada Hrvatska krvari za svoju slobodu, neovistnost i teritorijalnu cjelovitost razumije se da ni hrvatski umjetnici ne mogu ostati indiferentni, jer i njih ta opaka zbilja najizravnije pogađa. Štoviše, kao stvaraoci posebne senzibilnosti, oni tu strašnu zbilju doživljavaju i dublje i slojevitije negoli drugi, određujući se prema njoj oporbeno, antipodno, umjetnički cmcfaziicmo.
Temeljni problem svakog takvog angažmana jest bitno POETIČKI, naime, u tome da se ta neposredna opaka zbilja tematizira na eminentno estetski način, a ne doslovno-pričalački, deskriptivno i površno. U takvom naumu, dakako, uspijevaju samo stvaraoci s već izgrađenim individualnim stilom i prepoznatljivim umjetničkim rukopisom, umjetnici snažnog personaliteta. koji će svaku konkretnu temu ili motiv kreativno apsorbirati, izraziti je na svoj neponovljiv način. Na tim premisama u cijelosti je fundiran i antiratni umjetnički angažman suvremenog hrvatskog slikara Nenada Opačića.

Možda i više i dublje negoli u drugih slikara njegove generacije tema rata našla je svoju kreativnu ishodišnu utemeljenost upravo u Opačićevu slikarstvu, točnije, u njegovoj autentičnoj likovnoj poetici "strojočovjeka", čovjeka - stroja "kao alegorijskog znaka naše civilizacije u čijim se okvirima odvija ljudska sudbina" (Z. Rus). Naime, i dosad je Opačić slikarski angažirano ukazivao, na cijelim serijama svojih velikih platna, na različite oblike čovjekove egzistencijalne tjeskobe, prouzročene našom ovovremenom robotomanijom i realnom prijetnjom tehnološkog katastrofizma. A sada je u Opačićevu slikarstvu snažno iskazan-katastrofizam rata! Ukratko, na svojim diptisima (ulja na platnu) velikih formata ovaj naš istaknuti slikar jasno je izrazio svoj upečatljiv i poetički raspoznatljiv umjetnički protest protiv ratnog bezumlja, protiv dehumanizacije Čovjeka razornom silom oružja, zalažući se i izrijekom (u podnaslovu najnovije, varaždinske izložbe) "za mir i ljepotu". Dapače, njegov antiratni koncept ima i punu estetsku i svjetonazornu referencijalnost na Opačićev dosadašnji umjetnički angažman (na crti avangardizma i "figuracije s ekspresionističkim zamahom"), pa se stoga i njegov najnoviji "raspeti Krist" (koji. u ovom slučaju, iskupljuje Čovjekovu ratničku bestijalnost)-zapravo može otčitavati kao svojevrsni umjetnikov poetički zaštitni znak (čovjek-kiborg)

Predgovor prve antiratne izložbe 29. 11. 1991. u Varaždinu

Ernest Fišer

"Rat protiv Republike Hrvatske sustavno uništava ljudske, kulturne i gospodarske vrijednosti hrvatskog prostora. Genocidom su zahvaćeni demografski resursi - ubijene su tisuće ljudi, ranjene desetine tisuće, a stotine tisuća je prognano sa svojih ognjišta. Poratne psihosomatske traume neposrednih sudionika u ratu te ostalog dijela pučanstva su i bit će goleme. Razoreno je na tisuće stambenih objekata, stotine sela, preko trideset gradova ( Vukovar, Vinkovci, Osijek, Dubrovnik i dr.).Trajno ili djelomično je uništeno na stotine sakralni-. objekata, spomenika kulture, arheoloških nalazišta. knjižnica, galerija.Ekocidom je načinjena golema privredna i ekološka šteta. Onečišćeni su zrak, vodni resursi, tlo, a razoreni su i nacionalni parkovi (Plitvice. Krka. Kopački rit - ornitološki rezervat Europe. Elafitsko otočje oko Dubrovnika, dubrovački arboretum Trsteno. Velebit. Biokovo. Konavli). Sadašnji rat u Hrvatskoj možemo smatrati prvim pravim ekološkim ratom u povijesti u punom smislu tog pojma "(Socijalna ekologija 2-1992. str. 159)

Multimedijalni projekt "101. brigada ZA HRVATSKU okuplja prijatelje umjetnike s kojima smo i prije rata stvarali.

Sadašnje stanje rata i čudnog nekog mira pobudilo je u nama želju stvaranja "protiv rata za mir i ljepotu". (Što braneći s oružjem u rukama što radeći za prvu crtu bojišnice. što dižući svoj glas. potezima pera. kista, itd). Jedan od njih je i Nenad Opačić koji je još u studenom 1991. god. izložio u Likovnom salonu VAMA u Varaždinu dio svog ciklusa "Corpus Christi". Danas taj njegov ciklus zajedno s portalima Osijeka. Dubrovnika. Varaždina i Zagreba izlažemo u navedenim gradovima kako bi ovaj čudan neki mir dobio više vedrine i ulio snage i morala ljudima koji trpe.

Ciljevi borbe za slobodu, slobodnu Hrvatsku, za još bolje čovječanstvo lijepi su i veličanstveni makar je pojam ljepote nestao ili je jedan od površnih kategorija "estetičke vrijednosti". Dakle ponovo se kao ptica feniks pojam ljepote javlja u svom izvornom obliku u odnosu spram umjetnosti i estetičke vrijednosti. Divno je gledati i proživljavati kako se iz gliba u kojem smo se našli rađaju novi ljudi, borci, ratnici, slikari, pjesnici, pisci svoje nove-stare želje, slobodne domovine HRVATSKE Lucidnim potezima izdižemo se iznad sebe samih i opet se vraćamo korjenima kojima spoznajemo sebe. čovjeka, našu prirodu, dužnosti i ciljeve. Djela s ove izložbe označena su i oznakama ljepote i oznakama izražajnosti. Ona sugeriraju više nego što likovno djelo može reći i otkrivaju dušu umjetnika kroz potresenost, upečatljivost i duševno uzbuđenje. Asocijativnost ovih djela dio je kvalitete izložbe uz postignutu ljepotu koja ne djeluje bezbojno i ne ide na štetu izraza i izražajnosti. Ljepotu u ovoj izložbi imaju ne samo likovna djela već i čulna stanja ljudi koji ih proživljavaju u vremenu i prostoru.

Uvjeren sam da samo vrlim građanima pripadaju prava za iskazivanje časti DOMOVINI, a ona je dokaz prirodnog osjećaja pripadnosti i ispravnosti opće čovječanskog stava. I ma kakav bio uspjeh Domovinskog rata i ovog projekta MOGU REĆI: radili smo i podržavali naš prirodni nagon te pohodili one staze i strane na kojima je istina pa ma kakav bio naš uspjeh. Nagradu koju nam nitko ni osporit ni uzeti ne može imamo, nalazimo i nalazit ćemo u dubini svoga srca.

Marin Perković