Neke neobične blistajuće noge-cijevi, utrobe-strojevi, sve rastočeno i lebdi u nekom kozmičkom prostoru. Antropomorfna obilježja, ali s prepoznatljivim ikoničkim znacima mehanicističke ere kojoj pripadamo. Ne radi se o slikarevoj apoteozi tehnološkog napretka koji je od kraja prošlog stoljeća do danas progresivno rasao. Opsjednut strojem kao simbolom novog vremena, Opačić iskazuje njegovu razornu i zastrašujuću snagu koja me-tastazira do nekog nakaznog anatomskog stanja čovjekove nutrine. „Nepodnošljiva lakoća postojanja" tih njegovih androida, svjedoči o ukletom nukleusu čovjekova bića koje je na jednoj od svojih stanica na putovanju u bezobličnu mrklinu kozmosa doživjela jezovitu havariju.

Neki bezmjerni egzistencijalni strah učahurio se u slikarevu izrazu; gluho i bezutješno osjećanje samoće, ledene ništavnosti, kao da je smrt neopozivo zavladala svijetom u kojem se oblici doimaju kao raspadnute lešine mehaničkih vozila i ljudi u njima. Raspadnuto lebde i sudaraju se, ti poludjeli, iščašeni strojevi koji su doživjeli apokaliptički suicidni kozmički koitus, pa sada zdrobljeno izdišu na pustopoljini nekog prostora gdje su već odavno sva životna svjetla utrnula, a ostaju samo odbljesci jedne civilizacije, ostaci čovjeka, fosilne olupine, i njegova kosca smrti - stroja!

Damir Grubić