slike/paintings | skulpture/sculptures | o autoru/about author | galerija i kontakt/gallery & contact | ostalo/misc.  

predgovor kataloga
corpus christi
dubrovnik - osijek - zagreb - vara┼żdin - ─Źakovec - 1991



predgovor kataloga
crte┼żi
zagreb - 1986



predgovor kataloga
lokomotive
zagreb - firenze - 1976



predgovor kataloga
otpad i signali
zagreb - osijek - sarajevo - zadar - 1984-1985-1986



predgovor kataloga
ples kiborga
zrenjanin - subotica - sombor - pan─Źevo - sremska mitrovica - 1985



predgovor kataloga
slike nizašto
vara┼żdin - dubrovnik - 1988




MITOLOGIJA TEHNIKE

I MYTHOS - TEHNE

MYTHOS = ┬╗rije─Ź┬ź, ┬╗govor┬ź (mit nije raz-govor!); ┬╗vijest┬ź, ┬╗pripovijest┬ź (mit nije pri─Źa!). Mit nije samo ┬╗rije─Ź┬ź nego i ono ┬╗┼íto┬ź rije─Ź izri─Źe, ono ┬╗o ─Źemu┬ź je u govoru rije─Ź - (izmi┼íljeni) ┬╗predmet┬ź rije─Źi. Kakvom to za─Źudnom snagom mit sjedinjuje rije─Ź i predmet rije─Źi u zajedni┼ítvo razlika? Voljom! A volja je ┬╗te┼żnja┬ź. Svaku te┼żnju prati neko ┬╗─Źuvstvo┬ź, a pokre─çe ┬╗vjera┬ź. Mit izgovara stvari; izgovaraju─çi ┬╗stvara┬ź stvari! Stvara - imenuju─çi. Rije─Źi nisu drugo od stvari, ali ni stvari od rije─Źi. ┼áto nije izre─Źeno, ne postoji.

Kao ┬╗vijest┬ź, ┬╗pripovijest┬ź, mit je u-vid, vidjelo onoga ┼íto rije─Ź izri─Źe, o ─Źemu govor pripovijeda. Jer, vijest (odatle ┬╗povijest┬ź - ono ┼íto je po vijesti, kao i ┬╗pripovijest┬ź) zna─Źi ┬╗vidjeti┬ź (od korijena ┬╗vid┬ź = ┬╗ved┬ź, sk. VEDAH, gr─Ź. OIDA = znati, spoznati, u-vidjeti), a vidjeti zna─Źi ┬╗znati┬ź. ┬╗Znanje┬ź mita jest FANTASIA = ┬╗slika u du┼íi┬ź, misaona slika, ┬╗predod┼żba┬ź. Mit fantazijom izri─Źe, a vjerom izre─Źeno ostvaruje. Kroz rije─Ź izvodi na vidjelo bit onoga o ─Źemu pripovijeda.

┬╗Svijet mita je dramati─Źan┬ź (Cassirer), jer je pro┼żet ─Źuvstvima ─Źovjeka. ─îovjek i svijet - ┬╗┼żivot suo─Źen sa ┼żivotom┬ź (Frankfort). Ne sagledava ─Źovjek svijet kao ┬╗objekt┬ź, nego kao ┬╗subjekt┬ź. Promatra ga kroz emocionalnu izmaglicu, a djeluje u njemu po ┬╗zakonu participacije┬ź (Bruhl). Ne odnosi se ─Źovjek mita spram svijeta, nego se svijet odnosi spram ─Źovjeka. ─îovjek mita obja┼ínjava svijet (prirode, bogova i ─Źovjeka) pomo─çu ┬╗vlastita┬ź do┼żivljaja. Mjesec nije Mjesec, nego do┼żivljaj Mjeseca - veliko srebrno Jaje. Naravno, takav se ┬╗kolektivni do┼żivljaj┬ź oblikuje ┬╗u ma┼íti i ma┼ítom┬ź (Marx) te ┬źnestaje sa zbiljskim vladanjem┬ź nad prirodom, naime, nestaje sa ┬╗znanjem┬ź. ─îovjek je svakako bio iznena─Ĺen, za─Źu─Ĺen i odu┼íevljen bogatstvom svijeta, njegovom veli─Źinom (prije svega) i raznoliko┼í─çu, njegovom ljepotom i strahotom, snagom i neumoljivo┼í─çu prirodnih pojava itd., pa je takav svijet nastojao objasniti na na─Źin primjeren svijetu. A ma┼íta je, poput svijeta - svakakva. U mitu je mi┼íljenje - ma┼íta.

Ma┼íta svijet ─Źovjeka mita pretvara u sliku. Jer, svijetom mita vlada ┬╗zakon metamorfoze┬ź (Cassirer). A metamorfoza predstavlja djelotvornost ma┼íte. Me─Ĺutim, ono ┼íto slike mita (sagra─Ĺene ma┼ítom) o┼żiv-ljuje, ┼íto ih ─Źini ┬╗┼żivim slikama┬ź, jest vjera! Vjera ─Źini od mita ┬╗stvarnost┬ź. Odatle tolika snaga mitu.

Za ku─çu, na primjer, ka┼żemo da se nalazi u prostoru. Ku─ça se doista nalazi u prostoru, ali nije prostor. Prostor je ono ┼íto omogu─çuje prostiranje ku─çe u prostoru. Misao razlikuje prostor, prostornost i ono ┼íto se prostire, ┼íto je prostorno. Mi znamo da je prostornost neprekidna i svugdje ista. Ali, ─Źovjek mita ne mo┼że, prvo, odvojiti svoj do┼żivljaj od onog ┼íto se prostire i, drugo, ne mo┼że izdvojiti ono ┼íto je prostorno od same prostornosti (kontinuirane i homogene). ┬╗Trodimenzionalnu┬ź prostornost on svodi na ┬╗ta─Źku┬ź. U predod┼żbi ─Źovjeka mita prostornost je (kao i vremenitost) ista─Źkana i nije svugdje ista (jer je emocionalno obojena), nije ni neprekidna. Izme─Ĺu ta─Źaka nema prostora, nema ni vremena.

Isto vrijedi za vrijeme, vremenitost i ono što traje, što je vremenito. Samo što je vrijeme skrivenije od prostora, jer je nevidljivo. Čovjek mita ne shvaća prostor-vrijeme jer mašta nema sposobnost apstrakcije. Po odnosu spram prostora i vremena mitu su srodne umjetnosti.

┬╗TEHNE pripada pro-iz-vo─Ĺenju, k POIESIS-u; ono je ne┼íto poeti─Źno ... rije─Ź TEHNE ide skupa s rije─Źi EPISTEME. Obje su rije─Źi imena za znanje u naj┼íirem smislu.┬ź (Heidegger). TEHNE je takovo proizvo─Ĺenje koje ne proizvodi ┬╗samo u sebi┬ź (kakovo je proizvo─Ĺenje FYSIS), nego po ┬╗─Źetiri uzroka┬ź. TEHNE, kao umije─ça, proizvodi stvari ┬╗koje mogu i biti i ne biti, i kojima je po─Źelo u tvorcu, a ne u tvorevini┬ź (Aristotel). Causa efficiens je po─Źelo tvorevina. Kako TEHNE spada u POIESIS, tvore oni zajedno tehno-poieti─Źni sklop - tehnopoezu. U tom sklopu treba tra┼żiti ┬╗umjetnost┬ź.

TEHNE, u u┼żem smislu, jest ┬╗umije─çe┬ź, vje┼ítina, ┬╗rukotvorna djelatnost┬ź, u ┼íirem smislu - ┬╗umije─çe┬ź, ┬╗umjetnost┬ź i ┬╗znanje┬ź. ┬╗Umije─çe┬ź pak dolazi od ┬╗umjeti┬ź. A umjeti zna─Źi ┬╗razumjeti se u ne┼íto┬ź, raz-umjeti ┼íto. Od ┬╗umjeti┬ź dolazi i ┬╗umjetnost┬ź. Prema tome, i umjetnost zna─Źi raz-umjeti se u ne┼íto. Razumjeti se u ne┼íto, jo┼í i vi┼íe od umije─ça. I umije─çe i umjetnost, dakle, zna─Źe ┬╗znanje┬ź. A znanje ┬╗u naj┼íirem smislu┬ź jest i znanje o cjelini (zatvorenoj sveukupnosti) prirodnih, bo┼żanskih i ljudskih bi─ça, - izre─Źeno fantazijom. Mit jest mitolo┼íko znanje o prirodnim (kozmo-gonije), bo┼żanskim (teogonije) i ljudskim bi─çima (an-tropogonije). U tom smislu MYTHOS je sadr┼żano u TEHNE.

Po pri─Źanju Herodota, Homer i Hesiod ┬╗dado┼íe gr─Źkim bogovima imena i oslika┼íe im likove┬ź. Ali, jo┼í prije Homera i Hesioda, prije umjetni─Źkog oblikovanja, Grci su svoj svijet oblikovali na ┬╗nesvjesno umjetni─Źki na─Źin fantazijom naroda┬ź (Marx), ┼íto zna─Źi, mitom. Uostalom, kao i sve ostale kulture. Vijest o bogovima prenosila se ┬╗od usta do usta, ne zapisuju─çi se na papir┬ź (I Tsing), pod vidom zakona - Evam me sutam! Jer, mit je stariji od umjetnosti. U metafizi─Źkom smislu mit prethodi umjetnosti. Kao ┬╗nesvjesna umjetnost┬ź, prethodi ┬╗svjesnoj umjetnosti┬ź naime umjetnosti, na na─Źin da ga upravo umjetnost ┬╗osvje┼í─çuje┬ź. ┬╗Gr─Źka umjetnost pretpostavlja gr─Źku mitologiju.┬ź (Marx)

┬╗Umjetnost objavljuje Grcima njihove bogove.┬ź (Sutli─ç). Nije gr─Źka umjetnost samo ┬╗stvarala┬ź bogove, nego ih je stvarala da budu ┼íto ljep┼íi. Po tome ┼íto stvara bogove (mitolo┼íke, a ne religijske bogove!) te nastoji da budu ┼íto ljep┼íi, naime, najljep┼íi, ostvaruje umjetnost svoju najvi┼íu svrhu: proizvo─Ĺenja svijeta ─Źovjeka mita! Stvoriv┼íi bogove, umjetnost stvara i svijet kojim vladaju bogovi. A to je svijet zajedni┼ítva bogova, prirode i ─Źovjeka; ┬╗sveti okrug┬ź (Heidegger) zajedni─Źkog prirodobogoljudskog svjetovanja. U tom smislu je gr─Źka umjetnost (kao svaka druga ┬╗mitolo┼íka umjetnost┬ź) - jedina i istinska teodiceja! Jer, gr─Źki bogovi ┬╗┼żive┬ź svoj ┼żivot (neponovljivi) u djelima umjetnosti. Oni ┼żive na na─Źin umjetnosti. U djelima umjetnosti bogovi pronalaze, svojoj uzvi┼íenosti primjereno opravdanje, svog svjetovnog postojanja. ┬╗Po hramu je bog u hramu.┬ź (Heidegger).

Me─Ĺutim, mi┼íljenje kao znanje, ┬╗─Źisto spoznavanje┬ź (Descartes), ┬╗─Źisto mi┼íljenje┬ź itd, sravnilo je sa zemljom ┬╗olimpski ─Źarobni brijeg┬ź (Nietzsche) mitskoga ─Źovjeka. S pojavom filozofijske, naime, ┬╗znanstvene misli┬ź, mit zamire, zapravo, postaje alegorija. Odsada samo slu┼żi (recimo, filozofiji ili knji┼żevnosti) za slikovito izra┼żavanje. Sru┼íen je ─Źarobni brijeg u pra┼íinu pro┼ílosti. Po svom ┬╗najvi┼íem odre─Ĺenju┬ź mit (p)ostaje ┬╗pro┼ílost┬ź. Naravno, ┬╗za nas┬ź, koji se nalazimo na vi┼íim razinama mi┼íljenja (od religijske misli). Za drevna i primitivna ─Źovjeka mit je nastavio ┼żivjeti, preobraziv┼íi se u religiju, ┬╗Mit je od samog svog po─Źetka potencijalna religija.┬ź (Cassirer).

S pojavom Sokrata, tog ┬╗mistagoga znanosti┬ź (Nietzsche) razbijeno je u parampar─Źad pri─Źa, snagom neumoljiva mi┼íljenja (DIANOIA), mitolo┼íko nebo homerskog ─Źovjeka bola i radosti, Na mjestu mitolo┼íkog olimpa uzdi┼że se nova planina - ┬╗visoka piramida znanja┬ź (Nietzsche). Imhotep te piramide bio je Sokrat. Sokrat kao personificirana filozofija.

Prva ┬╗bitna pojava novoga vijeka┬ź (Heidegger) jest znanost, a druga, ┬╗po rangu jednakova┼żna┬ź -tehnika. Znanost i tehnika gospodare svijetom no-vovjekovlja, jer posjeduju svjetotvornu mo─ç znanja. Bit novovjekovne znanosti jest ┬╗istra┼żivanje┬ź. U tom smislu je i filozofija ┬╗istra┼żivanje istine┬ź (Descartes). Znanstveno istra┼żivanje po─Źiva na ┬╗egzaktnosti┬ź. Eg-zaktnost (ta─Źnost) pak osigurava ono matemati─Źko u matematikama: ordo et mensura (reprezentirano u broju) i expenmentum (= poku┼íaj-dokaz), promatranje promjena stvari. Odatle proizlazi ┬╗bitna nu┼żnost znanosti kao istra┼żivanja┬ź (Heidegger) - ┬╗specijalnost┬ź. Unutar svog okruga, znanost istra┼żuje ┬╗zakonitost┬ź, ono ┼íto je postojano u promjenama svijeta prirode i ─Źovjeka. ┬╗Primjena┬ź znanstvenog istra┼żivanja, ┬╗sredstvo┬ź (pomagalo) tog istra┼żivanja, ┼ítovi┼íe, njegova ┬╗svrha┬ź, jest tehnika. Tehnika mstrumentali-zira znanost.

Ako je danas mogu─çe govoriti o mitu, mogu─çe je govoriti jedino o mitologiji tehnike. Jer, tehnika je napokon mit realizirala. U odre─Ĺenom smislu, naravno. O ─Źemu je ma┼ítao mit, ostvaruje tehnika. Zato jer je stvarnija, tehnika nadma┼íuje ma┼ítovitost mita. Stvarnija je, a podjednako ma┼ítovita. Po svojoj mitolo┼íkoj naravi tehnika nije ni┼íta drugo nego vjera u znanje! To silno povjerenje ┬╗modernog┬ź ─Źovjeka u uspje┼ínost tehnike (znanstveno-tehni─Źke suradnje), mitolo┼íkog je karaktera. Da li smo pri tome uop─çe svjesni demonologije uspjeha, koju prikriva upravo tehnika?

Ne mo┼że se suvremena umjetnost pribli┼żiti mitu ┬╗tematski┬ź, naime, na na─Źin da netko, recimo, naslika nekakav prizor iz mita, nekakvo mitsko bi─çe itd. Obi─Źno umjetnost samo preslikava (pa) slike mita, samo opona┼ía izumrli ┼żivot mita, nastoje─çi vjerom (premda je vjera (┬╗ono ne-estetsko po sebi┬ź) nadomjestiti gubitak harmonije fantazije i razuma, koja je, uspostavljanjem vlasti mi┼íljenja kao znanja, zauvijek naru┼íena u korist znanja. Niti vjera vi┼íe ne mo┼że povratiti izgubljenu harmoniju, jer, razum nije samo nadja─Źao fantaziju, nego je, prije svega, onemogu─çio vjeru da o┼żivotvoruje ono ┼íto je odavno mrtvo. Stoga umjetnost treba barem nastojati da se ova harmonija ne poremeti toliko da se umjetnost ne izgubi sasvim u bilo kojem od relata.

Dodu┼íe ta se ravnote┼ża ponekad naru┼íava i u korist fantazije, nebili se povratila izgubljena ┼żivotvor-nost mita, ┼íto, zapravo, samo potvr─Ĺuje ┬╗gospodstvo znanosti┬ź (Heidegger) odnosno svjetotvornu mo─ç mi┼íljenja kao znanja. Izbjegavaju─çi ovo gospodstvo znanosti, suvremena umjetnost nastoji ┬╗mitolo┼íkim elementima┬ź (ne mitom!) zadobiti ┼íto neposredniji odnos spram svijeta. Elementima mita (fantazijom i vjerom) umjetnost nastoji dohvatiti ┬╗veliku jednostavnost┬ź (Bloch) svijeta. Nastoji nekako sabrati svekoliki ┬╗rasap┬ź svijeta. Ako ne sabrati, barem obilje┼żiti svojim djelima.

Raspali svijet raspao se zbog raspada sklopa bi-─çe-bit-bitak. Odnosno, metafizi─Źki sklop bi─çe-bit-bi-tak raspada se u raspali svijet bi─ça bez biti. Bi─ça traju bez biti, jer bit vi┼íe ne odre─Ĺuje ┼íto bi─çe treba biti. Posvuda raste ┼żivot bez dubljeg utemeljenja. Iz metafizi─Źkog siroma┼ítva rada se bogatstvo privida. Egzistiranje se izrodilo u perzistiranje ─Źovjeka. Da bismo bili, ┼íto jesmo, dovoljno je trajati. Ne trajati in actu essendi, naime, us-trajati. Naprosto nekako trajati. Nije vi┼íe mogu─çe sabrati ┬╗rasprsnu─çe svijeta┬ź, jer svaka krhotina uspijeva da pre/┼żivi kao vlastita ┬╗cjelina┬ź. Bi─ça se gomilaju u svojoj obi─Źnoj fakti─Źnosti i nu┼żnoj uzaludnosti te traju kao olupine ispra┼żnjene ┼żivotne punine. ┬╗Svi putovi vode u crno raspadanje.┬ź (Trakl).

II PROSTOR I VRIJEME

Prostor i vrijeme, zapravo, prostor-vnjeme jest ┬╗apstraktna izvandrugotnost┬ź (Hegel). Ono ┼íto se prostire u prostoru, nije prostor. Ono ┼íto traje u vremenu, nije vrijeme. Jer, prostor se ne prostire, a vrijeme ne traje. Prostor je drugo, od onog ┼íto se prostire, kao i vrijeme, od onog ┼íto traje. Ali, bez prosti-ranja nema prostora, bez trajanja - vremena. Prostor i prostiranje, vrijeme i trajanje - jesu jedno, kao dvoje. Apstrahiraju─çi od onog ┼íto se prostire i onog ┼íto traje, mislimo prostor-vnjeme kao ┬╗apstraktnu izvandrugotnost┬ź.

Premda je prostor-vrijeme apstrakcija, umjetnosti ┬╗prikazuju┬ź prostor - pomo─çu onog ┼íto se prostire i vrijeme - pomo─çu onog ┼íto traje, u djelima umjetnosti. Po odnosu spram prostora i vremena srodne su sve umjetnosti.

Vi┼íe od ostalih, likovne su umjetnosti - prostorne umjetnosti. A slikarstvo je najprostornija umjetnost; sa najmanje ┬╗prostora┬ź prikazuje najvi┼íe prostornosti. Osim toga prikazuje ┬╗vrijeme┬ź. Zapravo, u slikarstvu nije nikada rije─Ź o vremenu, ve─ç uvijek o vre-menoprostoru. Isto je tako, od svih likovnih umjetnosti, arhitektura najvremenitija. Jer, prostranost prostora savladava se vremenom. Prostornost arhitekture, ne do┼żivljuje se samo osjetilima ,. nego i korakom. Skulptura se, recimo, nalazi negdje u sredini, te┼że─çi vi┼íe prostoru nego vremenu. Kao ┼íto je slikarstvo prostorno, muzika je vremenita. Muzika je jedina umjetnost koja ┼żivi od vremena. A sve ┼íto traje u vremenu, dolazi i odlazi korakom vlastite prolaznosti. Muzika je prolazna, jer se utrenutkuje u vremenu. Trenuci, u kojima se zbiva ono muzi─Źko, otpadaju tamo odakle i dolaze - natrag u ti┼ímu. Stoga u muzici odzvanja pro┼ílost. U muzici je, zato, mogu─çe i sje─çanje. I ne samo to, mogu─çe je o─Źekivati vrijeme. Jedino u muzici mo┼że da pozivi ono ─Źega vi┼íe nema (ili ono ─Źega jo┼í nema), u odjeku onog ┼íto je bilo. Kao ┼íto se u slikarstvu prikazuje vrijeme, u muzici se prikazuje prostor. Knji┼żevnost, me─Ĺutim, opisuje prostor i vrijeme bez prostiranja u prostoru i trajanja u vremenu, naime, bez pomo─çi prostora i vremena. Knji┼żevnost se primakla prostoru i vremenu bli┼że od ostalih umjetnosti. Rije─Ź (misao), najapstraktniji je elemenat umjetnosti. Dvostruko je apstraktna; u odnosu spram ┬╗predmeta┬ź: rije─Ź jest i nije ono o ─Źemu govori; u odnosu spram sebe same: sama rije─Ź jest proizvod ┬╗apstraktnog mi┼íljenja┬ź. U knji┼żevnosti je misao prona┼íla u rije─Źi svoje ┬╗umjetni─Źko┬ź uto─Źi┼íte.

U slici ima uvijek vi┼íe prostora nego ┼íto ga stvarno ima. Stoga ┼íto prostor osloba─Ĺa novi prostor. Zapravo, fantazija osloba─Ĺa prostor od njegove sadr┼żanosti u osjetilima. Osjetila daju prostor (slici), uzimaju─çi ga iz prostora. Uzimaju─çi, daju prostor A fantazija, jo┼í i vi┼íe uzima, jer uzima od osjetila. Odatle vi┼íe prostora u djelima likovnih umjetnosti.

Otkrivaju─çi sve vi┼íe svoju prostornost, prostoru ne ostaje sve manje, nego vi┼íe prostora. Na obje strane (p)ostaje vi┼íe prostora. Na jednoj ostaje, na drugcj postaje. Neotkriven prostor skriva se, kao negativ, u otkrivenom prostoru. ┼áto se vi┼íe otkriva, vi┼íe ga ostaje neotkrivenog! Odatle izvornost umjetnosti, neiscrpnost umjetni─Źkih oblika. Odatle svojevrsnost (jednokratna) umjetni─Źkog djela i razlika spram ostalog djelanja.

U takvom, neiscrpnom prostoru slike, prostiru svoje zrake - boje, pru┼żaju se oblici, crtaju linije i, zaustavlja se vrijeme. Boje i oblici djeca su prostora, koja, osvajaju prostor svojim odnosima. U neizrecivo mnogo odnosa igraju se ova djeca - prostora. A dje─Źja je igra, znamo, slobodna; ni─Źim osim vlastitim mogu─çnostima ograni─Źena. Ova je igra, naravno, ljudskom rukom oslobo─Ĺena i ujedno ograni─Źena. Igraju se djeca i vremena. Ali, s vremenom stoji druga─Źije. U slici je prostorom zadr┼żano vrijeme, da bi moglo trajati, ne traju─çi kao vrijeme nego miruju─çi kao prostor. Prostor je okamina vremena.

Do razdoblja Renesanse, razdoblja ┬╗kojemu su trebali divovi i koje ih je ra─Ĺalo┬ź (Engels), vrijeme u slikarstvu, tako re─çi, ne postoji. Sasvim je prekriveno baldehinom vje─Źnog kr┼í─çanskog neba te samo ponegdje, osamljeno treperi poput dalekih zvijezda, ponegdje u djelima nadarenih majstora ┬╗svjetovne umjetnosti┬ź. U tom se razdoblju slamaju vjekovi Okci-denta pod teretom misli velikih individualiteta ┬╗novog vijeka┬ź, u rascjepu od sto, dvjesta godina. A vrijeme, zbaciv┼íi pla┼ít vje─Źnosti, tako─Ĺer postaje ┬╗predmetom┬ź svekolike umjetnosti. Svih ┬╗pet umjetnosti┬ź zaokupljene su vremenom. Sve one prikazuju vrijeme. Naravno, ne prikazuju vrijeme samo, nego ono ┼íto se zbiva u vremenu. Jer, vrijeme umjetnost ne dohva─ça, ne samo zato ┼íto ne mo┼że bez prostora (kada je rije─Ź o ┬╗likovnim umjetnostima┬ź), nego i zato ┼íto ┬╗tempus per se non est┬ź (Lukrecije) - kao ┼íto su ve─ç znali Stari. Ovo ┬╗per se┬ź umjetnost ne mo┼że nikako prikazati. Postalo je predmetom umjetnosti ono ┼íto se o─Źituje u vremenu pomo─çu prostora. Vrijeme se mora transponirati u prostor da bi ga umjetni─Źko djelo moglo prikazati.

Vrijeme, koje je dosada ┬╗stajalo┬ź, odsada sve br┼że ┬╗promi─Źe┬ź, jer se zbivanja, koja se zbivaju u vremenu, br┼że odvijaju. Zapravo, misao napreduje br┼że u savladavanju vremena, oslobodiv┼íi se gre┼íaka iz djetinjstva. Znanstvena je misao, predvo─Ĺena filozofijom, vrijeme iznijela na vidjelo u svom bogatstvu njegova vremenovanja. A neznanstvena misao, sve tamo do sazrijevanja mitolo┼íke misli, odnosno, do prijelaza mitolo┼íke u religijsku misao, vrijeme uop─çe nije vidjela. Zaslijepljena prostorom, ta─Źnije, onim ┼íto se prostire u prostoru, ona niti ne poku┼íava (jer ne mo┼że) shvatiti vrijeme. Dosada vrijeme bija┼íe dura-tio increata tota simul, hoc est, aeternitas, Odsada vrijeme ┼żivi, a ne mrije! Kako vrijeme ┼żivi u djelima umjetnosti slikarstva prijelomnog razdoblja?

Vrijeme, koje se preobra┼żava u spokojnu vje─Źnost vjerskoga mira Fra Angelicovih ┬╗slikarskih molitava┬ź, s jedne strane, a s druge strane, nastoji pobje─çi u svjetlost boja obi─Źna dana. Obogotvoreno vrijeme vaneyckovskih oltarskih sakramenata iznevjereno je posvjetovljenom nago┼í─çu edenskog isku┼íenja, atmosferskim prozra─Źjem ┼żivopisnih krajolika, otajstvenim simbolizmom Arnolfinijeva vjen─Źanja, dvostruko posvjedo─Źenog: slikom i ogledalom i, na kraju, pobje─Ĺeno je ironijom van Eyckova ocalna osmjeha. Vrijeme, koje odzvanja u stereometrijskom prostoru srednjovjekovnih bitaka, zveketem oru┼żja i topotom kopita volumenoznih Uccellovih konja(nika).Vrijeme, koje se dvoumi u contrappostu stati─Źkog i dinami─Źkog, promi─Źe nekako u ┬╗povezanom pri─Źanju┬ź odjevenih aktova Masacciovih fresaka i, kona─Źno, pronalazi svoj mir u veli─Źini jednostavnog. Vrijeme koje proti─Źe u ┬╗svetim razgovorima┬ź s Venezianovim Madonama o nadolaze─çoj budu─çnosti, a ne o nepovratnoj pro┼ílosti ili pak u ┼íutnji odsutnih pogleda (i zaustavljenih pokreta) ob-likovanih likova Piera della Francesce, navje┼í─çuju─çi, jo┼í od Uccella i Masaccia, daleka kasnija vremena. Vrijeme, koje se zaustavlja u podne i pada kao svjetlost s nebeskih visina na pastoralnu prirodu Bellmijevih krajolika, podaruju─çi ┼żivost kraju i beskraju primaknutog prostora, Vrijeme, koje razbija spomenike starine i plovi poput oblaka po nebu Mantegnme arheologije anti─Źkih vremena. Vrijeme, koje se nastoji vratiti unazad, otu┼żnim sanjarenjem i beste┼żinskim naturizmom Botticellijevih mitologema. Vrijeme, koje se pritajilo u animisti─Źkim snovi─Ĺenjima Boschove neobuzdane ma┼íte u smrtnom strahu pred ┬╗sedam smrtnih grijeha i ─Źetiri kona─Źne sudbine ─Źovjeka┬ź te jo┼í uvijek strepi, snagom preobrazbe i beskona─Źnog prostora, pred demonskom prirodom ─Źovjeka. Vrijeme, koje se osmjehuje prolaznosti zagonetnim osmjehom Leonardovih chiaroscuro fizionomija i lebdi oro┼íeno transcend-entnim sfumatom u bliskoj daljini. Vrijeme, koje izgara u plamenu boja sve osim obasjaja vje─Źnosti Griinewaldovih oltara, osvjetljuju─çi obog otvorena ─Źovjeka kako pati umjesto nedohvatnog boga. Vrijeme, ovjekovje─Źeno Diirerovim kristijaniziranim autoportretom, ne prikazuje ljudskost srna bo┼żjega, nego bo┼żansku prirodu ─Źovjeka. Vrijeme, koje se rascijepilo zakora─Źiv┼íi istovremeno unazad i unaprijed, ispred svog vremena te, ostav┼íi usamljeno na obje strane, o─Źekivalo je stolje─çima svoje vrijeme u nemirnom miru Michelangelovih pijeta. Vrijeme, kao trenutak sre─çe (sjete i ─Źe┼żnje) koji ─çe za─Źas nestati raznesen snagom Giorgioneove oluje. Vrijeme, koje razgovara ili misaono ┼íuti, sakupljeno na jednome mjestu, iz raznih vremena, - u Atenskoj ┼íkoli Rafaelovih filozo-fema. Vrijeme zagledano u pro┼ílost zbog sada┼ínjosti jednog novog doba, ostaje zaljubljeno, usprkos prolaznosti svega ┼íto traje u vremenu, u vje─Źnost trenutka ljepote Tizianovih Bacchanalia svjetlosti i boja. Vrijeme uznemireno poput an─Ĺela koji dolije─çu iz vje─Źnosti svjetlost rasprskavaju─çi, odlu─Źni da sprije-─çe zastarijevanje pri─Źe o sinu bo┼żjemu Tintorettove ┬╗tajne ve─Źere┬ź. Vrijeme kao mijena Bruegelovih go-ba; ban─Źi po flandrijskim svadbama i pro┼ítenjima opijeno apoteozom prirode. Vrijeme, koje mahnita kao nevrijeme otrevnobolesnih boja El Grecova Toleda ili pak, prevarene la┼żnim mirom usnulih kapela, emanira tajanstvenu svjetlost onostranosti u polumraku ┼ípanjolske protureformacije. Vrijeme, koje u snopu svjetlosti hrupi u Caravaggiove podrume, ne osvjetljuju─çi nego materijaliziraju─çi prostor. Vrijeme zahva─çene pokretima tijela, ustalasano na-bonma haljina (u zanosu grimiznih, a┼żurnih i zlatno┼żutih boja), uznemireno dahom vjetra smaragdnog ljeta, sazrelo u crvenilu jedrih obraza nezadovoljenih ┼żena, zaneseno letom vragoljastih Kupida ... Rubensovih reminiscencija. Vrijeme posmrtno, balza-miranih lica (i okostalih ruku) upraviteljica ubo┼żnice staraca u Haarlemu - tih ─Źuvarica smrti, koje su jo┼í i vi┼íe mrtve, jer su ┼żive, od umrlih nesretnika Halsova posljednja boravi┼íta. Vrijeme odjeveno u svilu, bar┼íun, brokat i ─Źipku bole─çivog raspolo┼żenja van Dyc-kovih elizabetijanskih alegorija. Vrijeme, za─Źarano stvarala─Źkom svjetlo┼í─çu (jer svjetlost jest stvarnost svijeta), zadr┼żano je rukom slikara i distancijom gledanja ta─Źno u sredini izme─Ĺu Margarite i Velazque-za, na mjestu gdje se oboje gube u tre─çem, - u trenutku realizma. Vrijeme, koje stari kao lice Rem-brandtovih autoportreta i ostaje vje─Źno mlado, poput staroga zlata; skriveno-raskriveno metafizi─Źkom svjetlo┼í─çu majstoreva aureola. Vrijeme zabrinutog i┼í─Źekivanja, pisanja i ─Źitanja pisama, uhva─çeno u trenutku zaustavljenih pokreta Vermeerovih ┼żena; a ─Źuje se samo ti┼íma i pucketanje starog namje┼ítaja. Itd. Da spomenem samo gorostase, stasale u prelomu vjekova; vjesnike jednog ┬╗novog vremena┬ź.

Ego = cogitatio = esse! Nezamislivo postaje mis-livo. Snagom ┬╗vlastita┬ź mi┼íljenja novovjeko Jastvo razbija, poput kakva Kiklopa, staklenik srednjovjekovna arboretuma. Ovo razbijanje, naravno, zna─Źi uvo─Ĺenje novog, stvarnog reda u nered bezumlja.

Kako se ┬╗razbijanje┬ź prostora i vremena o─Źituje u ┬╗modernoj┬ź umjetnosti? S formalne strane gledaju─çi, o─Źituje se u mno┼żenju raznoraznih neoizama, koji se me─Ĺusobno proizvode; ne vi┼íe u odnosu spram svijeta, nego u odnosu spram umjetnosti. Gomilanjem neoizama svekolike umjetnosti, ne gubi se iz vida samo pregled cjeline umjetni─Źkog zbivanja (jer pa┼żnju zaokuplja neprestano nastajanje ┬╗novih┬ź i sve ┬╗novijih┬ź pojava), nego se su┼ítina umjetnosti toliko u sve same pojave sakrila, da se ─Źini kako se ona sama, u svojoj ─Źisto─çi, vi┼íe uop─çe ne mo┼że pojaviti. O─Źituje se, nadalje, u nemo─çi umjetnosti da sabere razbijeno u cjelinu. ─îu─Ĺenje nad rasprsnu─çem svijeta nije dovoljno: ┬╗U rasprsnu─çu svijeta, koje pro┼żivljavamo, gle ─Źuda: komadi su koji padaju, ┼żivi.┬ź (Char). A umjetnost, svjetotvorne snage ve─ç odavna nema. Znanost je svijet razbila. Razbijeno se samo tehnikom mo┼że sabrati. Stoga umjetnost do┼żivljuje svijet kao raspuklo zvono. Svjetovnost svijeta vi┼íe ne odzvanja jasnim podnevnim zvonom, rasprskavaju─çi svjetlost sa zvonika svjetskog dana. Ogla┼íava se samo uve─Źe, kao sjeta uspomena. Da sasvim ne zaboravimo zagubljenu ljudskost.

Sa sadr┼żajne strane gledaju─çi, o─Źituje se u preslikavanju (sakupljanju) krhotina razbijena svijeta. Umjetnost vi┼íe ne slika slike svijeta, nego preslikava ono preostalo od svijeta. Pro┼ílo je doba slike svijeta. Ostala su razdoblja pa slika.

U kakvom prostoru ┼żive kiborzi, u kakvom vremenu ┼żive?

Prostor kiborga reduciran je na plo┼ínost koja treba da prika┼że bogatstvo prostora. Tako je sabran i sabijen u ┼íto manje prostora, da stane ┼íto vi┼íe stvari. Takvom sabijanju uvijek prijeti razbijanje. Odatle izbija napetost prostora. Rezultat ove napetosti je ┬╗kretanje┬ź prostora. Prostor se mijenja, ovisno od pogleda. Mijenja se i zbog slaganja (mije┼íanja) razli─Źitih dijelova oslikana prostora. Razbijanjem prostornog mira uspostavljena je ravnote┼ża - vje─Źna tajna razlika. Ravnote┼ża smiruje samo ono ┼íto se me─Ĺusobno razlikuje. Zato slika ne visi, nego te┼żi u prostoru. A te┼żi┼íta dr┼że u ravnote┼żi praznine. Zgu┼ínjavanjem i razr-je─Ĺivanjem prostornih oblika - di┼íe slika.

Obi─Źno zgusnuti prostor lebdi u zrakopraznom prostoru vje─Źnog kozmi─Źkog mira, da se poja─Źa suprotnost ┬╗praznog┬ź i ┬╗punog┬ź prostora. Zgusnuti i razbijeni oblici sablasno lebde u zrakoprazju ┬╗crnog po─Źetka┬ź, ple┼íu─çi ples smrti. Ples kiborga odr┼żava se u neobi─Źnom, ┬╗olovnom prostoru┬ź, te┼íkim ┼żeljeznim korakom u ritmu ┬╗razvoja┬ź. U takvom neprobojnom prostoru olovnog neba stanuju samo mramorni ┬╗an─Ĺeli smrti┬ź. Tek ponegdje, kao svjetiljka, javlja se slutnja; ┬╗plava┬ź, ┬╗┼żuta┬ź, ┬╗crvena┬ź ili zelena slutnja. Kao ┼żeljezni─Źarska lampa oka─Źena na zadnji vagon vlaka, koji nestaje u crnoj no─çi. Vrisak lokomotive u no─çnoj samo─çi.

Slikarstvo bija┼íe, jest i bit ─çe slikarstvo pro┼ílosti! O snazi darovitosti ovisi koliko ─çe i kako pro┼ílost pregovarati o budu─çnosti. Umjetni─Źko djelo nikada ne govori o sada┼ínjosti. U ┬╗sada┬ź, izme─Ĺu pro┼ílosti i budu─çnosti, sagorijeva ono ┼íto vi┼íe nije i ono ┼íto jo┼í nije, vatrom stvarnosti. Dodiruju se suprotnosti i poni┼ítavaju u trenutku sada┼ínjosti. A djelo umjetnosti je trajnije od sagorijevanja sada┼ínjosti. Djelo je umjetnosti prepu┼íteno pro┼ílosti. Silnija je snaga pro┼ílosti, nego budu─çnosti. Kao sazreli plodovi otpadaju u pro┼ílost djela zgotovljena ljudskom rukom. Pro┼ílost je pro┼żivljena i razumljivo je da nosi u sebi vi┼íe ┼żivota od neizvjesne budu─çnosti. Osim toga, sve potje─Źe i proizlazi iz pro┼ílosti. Sve se vra─ça u pro┼ílost. O budu─çnosti je mogu─çe govoriti samo preko pro┼ílosti. Pro┼ílost nas pou─Źava - budu─çnosti.

I kiborzi nas pou─Źavaju budu─çnosti, premda dolaze iz pro┼ílosti. Njihovo gospodarstvo napretkom svijeta na┼íu je u─Źenost snabdjelo pravim skladi┼ítem pouka. Njihova skladi┼íta na┼ía su u─Źili┼íta. Ali, svejedno, dolaze kiborzi. ┼átovi┼íe, njihovo vrijeme tek dolazi, iako je bolje da ne do─Ĺe.

Vrijeme se prikazuje u slikama kiborga pomo─çu pro┼ílosti. Svojim ┼żeljeznim zubima vrijeme razjeda sve ┼íto traje u vremenu, Vrijeme sve rastvara. Sve vra─ça svojemu po─Źetku, Stoga su ┬╗predmeti┬ź prikazani na slikama kiborga, vremenom rastvorene stvari, Naravno, rastvara i rastavlja se najprije tijelo ─Źovjeka, Nije glava, nije ruka, nije noga, nije tijelo, a prikazuje ─Źovjeka. Jest i nije ─Źovjek. ┬╗Nije┬ź ─Źovjeka = ┬╗jest┬ź kiborga. Nanovo je ustrojena smrskana ljudskost; polugama, to─Źkovima, cilindrima, cijevima, kot-lovima (u ciklusu lokomotiva), plehnatim olupinama, kantama, zup─Źanicima, felgama, starim gumama (u ciklusu otpada i mrtvih priroda), stangama, ┼żeljeznim brkljama, kota─Źima terezma, obojenim staklima (u ciklusu signala), praznim cijevima, dijelovima motora, ┼íljemovima, metalnim poklopcima (u ciklusu plesa kiborga), u jednu rije─Ź - otpadom, da odradi ono ┼íto ─Źovjek ┬╗nije┬ź, Otpad je ┬╗mrtva priroda┬ź kiborga. Tamo kiborzi stanuju, u olupinama vremena.

Razgra─Ĺuje vrijeme, sve ┼íto traje u vremenu, najprije u stvar, a zatim u tvar. Strojeve pak razgra─Ĺuje u dijelove; sastavne dijelove kiborga. Razgra─Ĺuju─çi gradi nova ─Źudovi┼íta. Upotrebom razli─Źitog materijala (┬╗kombinirana tehnika┬ź) ne gradi se samo prostor slike, nego se poja─Źava razgradnja tijela i strojeva u s-tvari. Na djelu je, u slikama kiborga - reizam vremena.

III SVIJET KIBORGA

Tko su, što su kiborzi?

┬╗Tko┬ź i ┬╗┼íto┬ź - zajedno. Kiborzi su ┬╗┼íto┬ź ─Źovjeka, a ─Źovjek ┬╗tko┬ź kiborga. Kiborzi su djelo ─Źovjeka, a ─Źovjek djelo kiborga. Uzajamno se proizvode njihova djela. Slikovito re─Źeno, kiborzi nas prate kao sjena. U vidljivom svijetu njih uop─çe nema. Vidljivi su samo vidu mi┼íljenja. Otprilike tako kao ┼íto bez svjetla nema sjena. Premda se sjena od svjetla sakriva, upravo je svjetlost vidu otkriva. Ako ─Źovjeka sagledamo svjetlo┼í─çu mi┼íljenja, postaje vidljiva njegova sjena. Jedino vid mi┼íljenja otkriva kiborge, kako ┼żivotare u svom mraku sjena. O─Źinjem vidu kiborzi ostaju prozirni, poput asfodelskih cvjetova.

Kako ┼żive kiborzi? U kakvom svijetu ┼żive?

U ┼żivotu ─Źovjeka ogleda se paradoks kiborga. Jer, kiborzi ┼żive smisao besmisla. Me─Ĺutim, oni su tako─Ĺer proizvod smisla. Oni proizlaze iz razumijevanja ┼żivota. Smi┼íljeni su glavom a o┼żivljeni rukom umjetnika. Jasno, ako se radi o umjetnosti. Njihovo perzistiranje podr┼żava se ustrajno┼í─çu nastojanja da se dopre do smisla, makar preko besmisla. Pri tome se tro┼íi ┼żivot umjetnika, jer promi─Źe, tragaju─çi za smislenijim ┼żivotom, u pronala┼żenju besmisla. Ovo pronala┼żenje tako─Ĺer je ┼żivljenje (jednokratna ┼żivota). Oduvijek ┼żivot bija┼íe (poput smrti) neponovljiv za ─Źovjeka. Stoga je va┼żno kako ┼żivimo kad ve─ç ┼żivino - ako ┼żivimo. Smisao proizvodi besmisao a besmisao smisao! U ovome ┬╗pro-iz┬ź, naime, ┬╗kroz-vodenju┬ź vidljiva je povezanost smisla i besmisla. Druga─Źije se. izgleda, ┼żivjeti ne mo┼że. Ako misaono ┼żivimo. Jedino misao uo─Źava besmisao i suo─Źava ga sa ┼żivotom, naravno, u ime ┼żivota smisla, a ne besmisla. Samo misao uo─Źava svoju sjenu. Misao ote┼żava ┼żivot teretom besmisla, vjerojatno radi smisla. Samo poneki mogu podnositi teret te┼żi od ┼żivota samoga, na na─Źin da ga iz-nose u djelo na vidjelo.

Kiborzi ┼żive od smrti! Zapravo, ┼żive od umiranja, koje samo izgleda kao ┼żivot. Umirati mo┼że samo ┼żivo. Dakle, ┼żive od ┼żivog umiranja. Zbog toga ┼íto je umiranje ┼żivo, jedva je vidljivo, ali, zato nije manje stvarno. Samo je prikriveno. Kao da je va┼żno kako se umire. Ovako ili onako - svejedno. Va┼żno je da se ┼żivi--umire. Jer, umiranje hrani ┼żivotom kiborge. ┼Żivotnijim ┼żivotom ┼żive kad ─Źovjek ne uspijeva ljudski ┼żivjeti, nego kad ┼żivi kako dolikuje ─Źovjeku.

Moramo znati odakle dolazimo, da bismo znali kuda idemo. Da li to znamo? Ili pak znamo samo da idemo. U ┼żivot ─Źovjeka kiborge je namrlo vrijeme ┬╗razvoja┬ź. Bezglavog razvoja. Jer, kiborzi se ne osvr─çu i ne prate znakove pored puta. Ne sagledavaju smisao prije─Ĺena puta, nego grabe samo ┬╗naprijed┬ź. Pri tome je samo ovo ┬╗naprijed┬ź, uvijek samo naprijed ..., po─Źetak i kraj, svrha i cilj puta. Vrijeme razvoja snabdjelo je kiborge snagom takva koraka, da smo stalno u raskoraku zaostajanja za ┬╗razvojem┬ź vlastitih proizvoda. Mi samo pratimo tragove njihovih ┼żeljeznih stopala. I u tome se ogleda paradoks kiborga. Ne proizvode vi┼íe proizvo─Ĺa─Źi proizvode, nego proizvodi proizvode proizvo─Ĺa─Źe. A proizvodi se sve bolje i sve vi┼íe. Od kooperacije ─Źovjeka i kiborga potje─Źe stalni ┬╗vi┼íak proizvoda┬ź. ┼áto se sve ne proizvodi? Me─Ĺutim, ne proizvode kiborzi toliko materijalna koliko ┬╗duhovna dobra┬ź. Kiborzi proizvode na┼ía shva─çanja! A to su proizvodi trajniji od mramora. Upravo od (us)trajnosti njihova (┼żiva) mrtvovanja, proizlazi tolika opasnost od kiborga. Opasnost je tolika, kolika je na┼ía sposobnost da je razumijemo kao opasnost.

Kiborzi su na┼íe mehani─Źke du┼íe. Du┼íe bez osje─çaja. Osje─çaji im naravno nisu ni potrebni. Ovako bolje rade. Sve ┼íto dodiruju svojim mehani─Źkim rukama, prera─Ĺuju u ne┼íto drugo. Uvijek ne┼íto drugo ili barem druga─Źije. Ne┼íto novo, novije od starog. I tako se obnavlja staro, da bude novo. Novo i sve novije. Jer novo ohrabruje, daje snagu zama┼ínjacima i polugama kiborga, Novo zavarava nadom. A nada zanosi U zanosu mehanike rade kiborzi. Pokreti nji-hovih ruku uvjek su mahinalni. Oni ne znaju ┼íto rade, ali rade. Nehoti─Źno rade. Samo rade─çi zara─Ĺuju na┼íe povjerenje.MI im razumljivo vjerujemo. Mi se jo┼í i ponosimo kiborzima ─Źovjek vi┼íe nije potreban. Jer oni; sve rade - sami. Kiborzi su produ┼żeci ─Źovjeka ┼áto mi nismo, oni jesu. ┼áto mi ne mo┼żemo, mogu oni, Sve neka radi samo nek ne misli.

Htjeli-ne htjeli, oduhovljeni smo njihovim ┼żeljeznim dahom. Produhovljen snagom kiborga svijet se pretvara u strojarstvo, a svjetovanje (svjetlost) svijeta izgara u strojevima. ─îovjek, poietes (sa─Źmjalac) postade mehani─Źar. Ne odjelovljuje (sabire) on vi┼íe u djelo ono po ─Źemu jesu ─Źovjek i ┬╗─Źovjekov svijet┬ź (Marx), nego ono po ─Źemu nisu ─Źovjek i svijet. Ne traga vi┼íe za smislom nego pronalazi besmisao. U umjetnosti, tako─Ĺer, ne izvodi vi┼íe na vidjelo ljepotu, nego ru┼żno─çu onoga ┼íto prikazuje. Rije─Ź je zapravo o ljepoti ru┼żnoga. Nije vi┼íe umjetni─Źko djelo ┬╗lijepo┬ź nego ┬╗dobro┬ź. Dobro je ili nije dobro zato ┼íto umjetnosti treba (po)vjerovati. Umjetni─Źka djela vi┼íe nisu uvjerljiva. Dakako, ako se samo svi─Ĺaju. Stoga se cjelokupna ┬╗suvremena┬ź umjetnost upravo iscrpljuje u potrazi za vjerom! Umjetnost nastoji svoje djelo o┼żivjeti - vjerom! Snagom vlastita izraza, bore se djela umjetnosti za intelektualno povjerenje. Estetsko priziva u pomo─ç ┬╗ne-estetsko po sebi┬ź (Nietzsche). Me─Ĺutim, ni jednome ni drugome, nema pomo─çi. Od strahote uni┼ítenja svijeta, kao da se ne mo┼że pobje─çi. Ni strah tu ne poma┼że, jo┼í manje poma┼że razlikovanje razli─Źitih razina straha; ┬╗fizi─Źkog┬ź od ┬╗metafizi─Źkog┬ź straha ltd. Strah nas samo nagoni u bijeg od opasnosti, odvodi nas dalje umjesto bli┼że. Opasnost treba do┼żivjeti snagom vlastita besmisla. Opasnost se ne mo┼że mimoi─çi; mo┼że se (ako se mo┼że!), samo kroz opasnost - prevladati. Kiborzi su, svakako, znak opasnosti. ┼átovi┼íe opasnost sama, koja se prikazuje u pri─Źi o stroju i ─Źovjeku. Kiborzi nisu simbol, jer simbol je ne┼íto ┬╗dalje┬ź od znaka - opasnosti. Opasnost, ako potje─Źe od bitnog a ne nebitnog, ne mo┼że se (o)┼żivjeti druga─Źije nego ┼żrtvovanjem vlastita smisla. Druga─Źije se opasnost ni iskusiti ne mo┼że. Sve drugo bilo bi prevara.

Jesen, godina 1972. Majstorska radionica Krste Hegedu┼íi─ça. Godina i mjesto ro─Ĺenja N. kiborga. A za─Źeti su jo┼í na Akademiji u ciklusu krasta Becketto-vih Molloya. Na┼ía hodo─Źa┼í─ça u Zamenhofovu bb. Razgovori s Krstom. Rudi. Tribine utorkom. Dru┼żenja. Doba zanosa i u─Źenja. N. slika kiborge. Prve slike -tra┼żenja i slutnje. ┼Żeljezni─Źari i lokomotive. Vara┼żdin. Lo┼żiona uz Ker┼íovanijevu ulicu. ┬╗Kroz samo─çu, muk, (Sve je ti┼íi huk;) ┼Żeljeznicu guta ve─ç daljina.┬ź (Mato┼í). Zatim, otkri─çe - ┬╗Kiborg┬ź (1973), slika antologijske vrijednosti! Za cijeli jedan period odre─Ĺen je odnos ─Źovjeka i stroja. U po─Źetku odvojeni, kasnije se pretvaraju jedan u drugog. Prijetvorba odre─Ĺuje njihov odnos. Na djelu je, izme─Ĺu ─Źovjeka i stroja, obostrana prijetvorba. ─îovjek postaje stroj, a stroj ─Źovjek. Prijetvorba pokazuje na─Źin opstojanja kiborga. Tom je slikom tako─Ĺer odre─Ĺen odnos izme─Ĺu ┬╗figuracije┬ź i ┬╗apstrakcije┬ź: ne figuracija ili apstrakcija, nego figuracija i apstrakcija: figurativna apstrakcija ili apstraktna figuracija.

Kiborg, sam u prostoru sa svojim anorganskim tijelom. Smjestio se u prazan i prljav prostor oslu┼íkuju─çi vrijeme. Bezizra┼żajno lice od kartona (lice bez obraza) djeluje sna┼żnije od svakog izraza. Samo je prividno odsutan. O─Źi su mu samo otvori; nema tu pogleda. Gleda kiborg praznim dupljama. Zagledao se nekamo daleko, u stranu, iza svega ┼íto ga ne zanima. Stoji (tijelo) i hoda (noge) istovremeno. Kao pe─Źat (kako mu izgleda tijelo) obilje┼żio je dvadeset petogodi┼ínje razdoblje N. slikarstva.

Slikarstvo se ─Źesto obazire unazad, sagledavaju─çi svoj odnos prema minulim epohama. ┬╗Lokomotiva 1/ M┬ź (1973) parafraza Mantegnaina umrla Krista, kome je vrijeme (to─Źkovi lokomotive) amputiralo noge, predstavlja zauzimanje stava, ne samo spram pro┼ílosti, odnosno, spram religijskog praznovjerja, nego i spram budu─çnosti, odnosno, spram opasnosti od de-supstancijaliziranog svijeta kiborga. Rade─çi nam iza le─Ĺa, kiborzi osificiraju na┼íu anatomiju ─Źvrstinom ┼żeljeza; umjesto kostiju kristu ┼żeljezne poluge izviruju. Osvr─çe se slikarstvo i u vlastita djetinjstva. Putuje vahtar Henrik, na┼í pradjeda, u svom imaginarnom vagonu Magyar Kiralyi Allam-vasut, preko Me─Ĺimurja za Magyarorszag, dok u prozoru ne promi─Źu me─Ĺimurske pastorale sa ma─Ĺarskih ┼ínapsl karata ili njegova vahta u ┼átefancu, nego, stoji lokomotiva, koju podmazuju. Zajedno putuju ili stoje, svejedno, u vlaku uspomena. Slika ┬╗Vahtar Henrik I┬ź (1974) evocira -budu─ça vremena.

Ovim se djelima, iz ranog perioda kiborga, pridru┼żuju ostala djela iz ciklusa lokomotiva, djela iz ciklusa otpada i mrtvih priroda, zatim, signala i, na kraju, plesa kiborga, posebno slike: ┬╗Pad┬ź (1974), ┬╗Akt I┬ź (1975), ┬╗Ostaci kiborga I┬ź (1979), ┬╗Mrtva priroda II┬ź (1979), ┬╗Mrtva priroda sa konjskim glavama┬ź (1981), ┬╗Ples kiborga (crvena slutnja)┬ź (1984), ┬╗Samo─ça kiborga┬ź (1985), ┬╗Odlazak kiborga┬ź (1987). - djela koja postavljaju, misaonom i umjetni─Źkom dos-ljedno┼í─çu, ┬╗posljednja pitanja┬ź o smislu ┼żivota (i smrti). Djela su, naravno, odgovori na postavljenja pitanja.

Nekada davno svijet mita ┬╗po sebi┬ź bija┼íe slika, a danas, u sveop─çem zaboravu doba slike svijeta, svijet tek treba u─Źiniti (neprestano ─Źiniti) - slikom. Ali kako, kad nema vi┼íe ┬╗mitolo┼íke umjetnosti┬ź? Kako, kad vlada tehnika? Mitologija tehnike dana┼ínja je slika svijeta. Vjeru u tvorevine ma┼íte, nadomje┼íta tehnika. ┼áto vi┼íe, po svojoj ma┼ítovitosti, tehnika ─Źak nad-ma┼íuje ma┼ítu.

Zaronjen pomo─çu misli do dna opstojanja, uspijeva slikar svoj ┬╗pogled na svijet┬ź izraziti u slici tehnike. Slikom se prikazuje tehni─Źko, a misli tehnika, - su┼ítina sveg tehni─Źkog. Na mjestu pro┼żimanja slike i misli otpo─Źinje umjetnost. Promjeti preko trenutka otkrivanja preobrazbu slike svijeta u sliku tehnike, zaustaviti je u djelu, izdr┼żati je ┼żivotom, do kraja -zna─Źi sa-vremenom ┼żivjeti. U suvremenosti stanuje tehnika.

Ako se slika ra─Ĺa iz sivocrnih magmi pameti, mora nam ona pokazati barem kako dozrijevamo mjeru (i svrhu) vlastita bivstvovanja. Ova se mjera, ovdje u umjetnosti, na na─Źm slike (tehnike) otkriva uvidu mi┼íljenja. Jer, misao otpo─Źinje tamo gdje prestaje slika, negdje na rubu umjetnosti. U prijeporu ali zajedni─Źkog doma┼íaja, spore se u zagrljaju, misao i slika.

Rije─Ź, dvije o slikaru

─Éuka Opa─Źi─ç



Trude─çi se da shvatimo, opi┼íemo i tako pribli┼żimo gledaocu prije svega seriju velikih platna ┼íto ih je Nenad Opa─Źi─ç naslikao u posljednje ─Źetiri godine posi┼żemo za enklavama vlastite memorije, te uz ograni─Źeni broj reprodukcija ┼íto ih iz priru─Źne arhive imamo na raspolaganju poku┼íamo rekonstruirati i prisjetiti se njihova prvobitnog i izvornog lika i porijekla, slikarskog i orta─Źkog, pa ─Źak spustiti se i jednu stepenicu ni┼że, u prostor onih artisti─Źkih tenzija, silnica i interferencija koja su stvorila uvjete jednom slikarskom postanku, opstanku jedne vizije koja je, otjelovljena na platnima, postala stil, stav i odre─Ĺena filozofija. Ve─ç smo imali prilike (u katalogu samostalne izlo┼żbe odr┼żane u Zagrebu, Osijeku i Sarajevu 1984) apostrofirati slikarski milje Majstorske radionice K. Hegedu┼íi─ça i jedne upravo uspostavljene tradicije od strane generacije slikara koji zavr┼íavaju postdiplomski studij na toj otvorenoj ┼íkoli - linija figuracije s ekspresionisti─Źkim zamahom, kako se to nadasve manifestiralo u slikarstvima Nives Kavuri─ç-Kurtovi─ç, Ismara Mujezinovi─ça, Ive Fri┼í─Źi─ça, Zlatka Kauzlari─ça-Ata─Źa. Danas bismo tom krugu dodali i Vladimira Veli─Źkovi─ça i, najposlije, samog Krstu Hegedu┼íi─ça. U─Źiteljev socijalni anga┼żman dobio je u u─Źenika razli─Źite nastavke i usmjerenja. Onaj Veli─Źkovi─çev povukao se u dublje slojeve egzistencijalne tjeskobe ─Źovjeka i uputio u pravcu epskog bestijanja i apokalipse; Nives se lucidno privinula uz jezgru svoje lirske prirode; Mujezmovi─ç je svoje ironi─Źno odmjeravanje koli─Źine ljudske konfuzije na┼íao u scenariju urbanog ┼żivota, u brbljivoj i ┼íarenoj komunikaciji ulice; Fri┼í─Źi─ç je prihvatio novu ikoniku i likovnu metodologiju superrealizma kako bi ┼íto adekvatnije interpretirao prizore svakida┼ínje urbano-tehni─Źke stvarnosti, zapravo spektakle svijeta izobilja u kojem - kao u reklamnim prospektima - sve savr┼íeno funkcionira; Ata─Ź izravno preuzima Hegedu┼íi─çev tematski inventar, socijalni milje, civilizacijsko nali─Źje razvijaju─çi svoju osobnost u lirskom i istodobno brutalnom ekspresionizmu koji ide do kraja svojih deformiraju─çih i izra┼żajnih mogu─çnosti; najposlije Nenad Opa─Źi─ç koji uobli─Źuje svijet ┬╗kiborga┬ź (kiberneti─Źkih organizama) iz emocionalne, spoznajne i vizionarne supstance svoje kreativne li─Źnosti nastavljaju─çi i pro┼íiruju─çi u─Źiteljev izvorni kriti─Źki anga┼żman na teren ljudskog i nadljudskog smisla tehnike.

Opa─Źi─çeve kiborge shva─çamo kao alegorijske znakove na┼íe civilizacije u ─Źijim se okvirima odvija ljudska sudbina. Ili, druga─Źije, oni upu─çuju na op─çu strukturu ljudske sudbine iz mita tehnike, a stvarno su (na slici) spoj ─Źovjeka i strojne tehnike, hibridna i fiktivna bi─ça, ─Źeli─Źni duhovi ┼íto nastanjuju ko┼ímarske prostore jedne potpune antiprirode - ne u sjaju njena savr┼íenstva, nego u procjepu njena katastrofizma. Oni su crni an─Ĺeli nebeskih tornjeva Nicolasa Schoffera, ktoni─Źke tvorevine umjetnika ekspresionisti─Źkog i neofigurativisti─Źkog nerva i prosedea nasuprot kiberneti─Źki programiranim spektaklima francuskog umjetnika znanstveno-artisti─Źkog integracionizma. Vizije su antropomorfnih robota sastavljanih iz otpadaka strojnog pogona moderne civilizacije, gotovo samonikli na gomilama odba─Źenih i beskorisnih dijelova motora i metalne opreme pokretnih i nepokretnih naprava. Nezgrapni su u svom liku, zastra┼íuju─çi, nesinhronizirani, sa─Źinjeni od fotosa ma┼íinske lma┼żmerije i islikanih partija i ploha koje ih uobli─Źuju u. tijelo, u dodir, u prizor, naj─Źe┼í─çe obilje┼żen silovito┼í─çu radnje a svagda fascinantno┼í─çu svoga dvojstvenoga bi─ça. Tkivo njihove nesvrsishodnosti i beskorisnosti, rastrzana i raskidana konzistencija njihova nesavr┼íenstva upu─çuju na ljudska svojstva vi┼íe od njihova obli─Źja. Ako je mit tehnike u njenoj stabilnosti i savr┼íenstvu, neautenti─Źnosti i vje─Źnom vra─çanju istog, kiborzi razaraju taj mit. Ali, usput, mnogo ka┼żu o bezdu┼ínosti i totalitarizmu tog istog mita tehnike.

Toliko o sadr┼żaju ovog slikarstva. U djelima koja su neposredno prethodila prvim velikim kiborzima, u ┬╗Signalima┬ź i ┬╗Slutnjama┬ź, na primjer, autor se slu┼żi geometrijom ─Źistih ploha, traka i pojaseva neutralne, zatvorene i strogo reducirane game boje. U ┬╗Plesu kiborga┬ź ta ─çe se volja za komponiranjem, geometrijskim i koloristi─Źkim reduciranjem naro─Źito iskazati u rje┼íavanju pozadine slike. Neutralnost pozadine potsti─Źe da poja─Źanom o┼ítrinom istupi u kadru slike panoramska razvedenost i monumentalnost kompozicije. Kako bude postepeno napu┼ítao aplikacije fotokola┼ża na platnu, a islikavanjem ispunjao kompletni program ideje i izvedbe, autor ─çe se suo─Źiti s intezitetima nove ekspresionizacije izraza: poja─Źanim im-pastima boje i tragovima neposredne intervencije kista. Pro─Źi┼í─çena i hladna optika povla─Źi se pred nejasno┼í─çu i toplinom slikarske materije. Ako se ne povla─Źi, tada je rije─Ź o napetim tenzijama dvaju na─Źela. Simptomati─Źna su dva posljednja platna iz serije ┬╗Ples kiborga┬ź. Prvi je ┬╗An─Ĺeo smrti┬ź (1987). Jedno posve himeri─Źno bi─çe dolazi nam ususret tegle─çi mre┼żu zlokobne praznine ogromnog crnog kvadrata. Drugi su ┬╗Blizanci┬ź (1987/1988) koji poput Kokoschkine ┬╗Nevjeste vjetra┬ź lebde u hladnom metalnom pejza┼żu svoga kiberneti─Źkog svijeta. Jedan drugi udes uvla─Źi se i osvaja autorove misli i intencije: udes ljudske sudbine, pred kojom ─Źovjek stoji od samog svog po─Źetka: ljubav i smrt, postojanje i nepostojanje.

Zdenko Rus

In an effort to understand, describe and thus bring closer to the watcher a series of big paintings produced by Nenad Opacic in the last four years we resort to the enclaves of our memory. Having at our disposal a limited number of reproductions from the reference archive we try to reconstruct them and remind ourselves both of their primary form and painting and drawing origin. We even go one step further: into the space of those very artistic tensions, lines of magnetic force and interferences which created the conditions for the formation of an art of painting and for the survival of a certain vision which, finding its embodiment in the pictures, has become a style, an attitude and a certain philosophy. We have alredy (in the catalogue for Opacic's individual exhibition which took place in Zagreb, Osijek and Sarajevo in 1984) pointed out the artistic milieu of the Master's Workshop led by Krsto Hegedusic and the tradition established by a generation of painters completing their postgraduate studies at this extra-mural school - the line of figuration with an expressionistic swing, as it was manifested in the painting of Nives Kavuric Kurtovic, Ismar Mujezinovic, Ivo Friscic, Zlatko Kauzlaric-Atac. These days Vladimir Velickovic and, finally, Krsto Hegedusic himself would be included in this circle The disciples have continued the master's social committment in diverse directions. Velickovic has retreated into the deeper layers of human existential ┬╗Angst┬ź and has started in the direction of epic bestiary and apocalypse; Nives has intelligently clung to the core of her lyrieal nature; Mujezinovic has found his ironical surveying of the measure of human confusion in the scenario of urban life, in a chatty and colourful street communication; Fricisc has accepted new painting manners and methods of hyperrealism in order to interpret adequately the sights of an everyday techno-urban reality, in fact, spectacles of the welfare world in which - as in commercial booklets - everything works perfectly; Atac has directly taken over Hegedusic's thematic inventory, social milieu and civilizational outlook developing his own, individual features in a lyrical, but at the same time brutal, expressionism, used to the end of its distorting and expressive potentials; finally, Nenad Opacic, out of the emotional, cognitive and visionary substance of his creative personality, has given form to the world of ┬╗Kiborgs┬ź, thus continuing his master's human committment and extending it to the field of human, and supra-human, sense of technic.

We understand Opacic's kiborgs as allegorical signs of our civilization which provides frame to the goings on of human destiny. Or, in other words, they point out of the myth of technic to the universal structure of human destiny, while being, in fact, (in the picture) combinations of man and machine, hybrids and fictitious beings, steel ghosts which dwell in nightmarish landscapes of some complete anti-nature - not in the splendour of its perfection but in the cleft of its catastrophe. They are black angels from the celestial towers of Nicolas Schoffer, ktonic creations of the artist of expressionistic and neo-figurative nerve and procedure, as opposed to the cybernatically planned spectacles of a French artist belonging to the scientifico-artistic inte-grationism. Being visions of anthropomorphic robots made up from the waste parts of the modern civilization machinery, they are almost growing wild on the heaps of discarded and useless motor parts and metal equipment of movable and unmovable devices. Ugly in form, frightening, non-synchronized, they are composed out of the photos of machine imagery and painted sections and surfaces which shape them into a body, a touch, a sight, usually characterized by the violence of action and fascinating in its duality. The texture of their purposelessness and uselessness, disjointed and disconnected consistency of their imperfection, more than their form suggest human qualities. If the myth of technic lies in its stability and perfection, non-authenticity and eternal returning of the same, then kiborgs destroy this myth. But, at the same time they tell us a lot about the callousness and totalitarianism of the myth of technic.

So much about the content of this painting. In the paintings which immediately preceded first big kiborgs, in "Signals" and "Forebodings", for example, the author relied on the geometry of plain surfaces, stripes and belts of a neutral, closed and strictly reduced gamma colour. In "The Dance of Kiborgs" this wish for composing, for geometrical and colouristic reduction was particulary manifest in the solutions for the background of the painting. Due to the neutral background the panoramically indented and monumental composition came out with an intensified acuteness. As he was gradually abandoning the use of photo-collage in the canvas and fulfilling the complete plan, both on the level of idea and realization, by painting, the author was faced with the intensity of a new, more expressionistic style, with the intensified impastos of paint and traces of the direct use of a brush. A purified and cold approach withdrew before vague and warm painting matter. If it didn't withdraw we could talk about the tension between the two principles. Indicating are the two last paintings from the series ┬╗The Dance of Kiborgs┬ź. The first one is ┬╗The Angel of Death┬ź (1987). A completely hymeric being goes to meet us, carrying along a net of a huge, portentously empty, black square. The other one is ┬╗Twins┬ź (1987/88) which, like Kokoschka's ┬╗The Brides of Wind┬ź, float in a cold, metallic landscape of its cybernatic world.

Another destiny sneaked in and captured the author's thoughts and intentions; human destiny, before which a man has been standing since his beginnings: love and death, existence and non-existence.

Zdenko Rus

sva prava pridr┼żana / all rights reserved